Jednom davno, u malom selu zaklonjenom planinama, živeo je stari Zanatlija. Radio je u malom udobnom ateljeu na kraju sela.
Ovaj majstor je imao čudan posao. Ljudi su mu dolazili sa snovima, a njegov zadatak bio je da ih oživi.
Neki ljudi su sanjali čamac, pa im je Zanatlija napravio čamac. Drugi su sanjali kuću, pa im je Zanatlija sagradio.
Hajde da odmah razjasnimo jednu stvar. Izgradnja kuće je veliki zadatak, zanatlija nije radio sam. Imao je svoje pomoćnike.
I tako je Zanatlija svoje znanje prenosio svojim pomoćnicima.
Snovi ljudi veoma različiti. Neki su iz srca, drugi su iz uma. Zanatlija je prihvatio samo one iz srca. Zašto? Jer oni su bili istiniti. I učinili su svet boljim mestom. Um često zavrava ljude, bez da oni to znaju.
Bila je to umetnost prepoznavanja snova.
Tako je Zanatlija preneo i to znanje svojim pomoćnicima.
Prošlo je mnogo vremena i Zanatlije više nema. Selo se pretvorilo u varošicu, varošica u grad.
Ali Zanatlijini pomoćnici i dalje čuvaju njegovo znanje i pomažu ljudima da ožive svoje snove.
Vremena su se promenila,
snovi su se promenili.
Ali jedno
ostaje isto:
snovi su stvarni
u Craftsman’s Atelier